SHARE

Djevojka po imenu Marina K. je odrasla u gradu, cijeli svoj život je provela u Beogradu (Srbija). Tokom studiranja zaljubila se u dečka sa sela.
Nekoliko godina su se zabavljali, pa su se ubrzo i vjenčali, a Marina je Beograd zamijenila selom.

Odmah na početku je shvatila da taj život nije za nju, ali je ipak svom braku pružila šansu i dala sve od sebe da uspije. Nažalost, uzalud.

“Ne želim da živim na selu i kraj priče! Nije problem rad u štali i na njivi, problem je što se žena ne pita apsolutno ništa! Neću da živim po pravilima koja mi nameću svekar i svekrva”, ovako je započela svoju životnu ispovijest Marina K. iz Beograda, koja je godinama živjela sa bivšim mužem na selu.
Odlučila je da se razvede i “pobjegne” sa sela, jer, kako kaže, to nije mjesto za nježniji spol. U mnogim srpskim selima ostali su samo muškarci. Grad je postao utočište mnogim ženama koje ne žele da “trpe torturu”.

“U tom trenutku sam smatrala da je odluka da živimo na selu ispravna. Dovodio me je nekoliko puta kod svojih roditelja dok smo još bili u vezi, djelovali su kao fini ljudi, pravi domaćini. Lijepo su me prihvatili, ali na kraju se ispostavilo da nije sve onako kako sam zamišljala”, započela je Marina svoju ispovijest.

Dva dana nakon svadbe i useljenja u porodičnu kuću svog supruga, Marina je već dobila svoje radne obaveze. Kako kaže, na početku je bilo interesantno sve dok joj to nije postala svakodnevnica.
Nemojte me pogrešno razumjeti, radila sam ja sve i svašta iako sam gradsko dijete. Ništa mi nije teško padalo! Možda nisam znala kako se muze krava, ali sam ubrzo i to naučila!

Nervirao me je cijeli taj koncept življenja na selu. Moj muž se nije pitao ništa, a ja još manje. Svekar je uvijek vodio glavnu riječ.

Jednom prilikom kada sam spomenula da bih željela da nađem posao kako bih malo izašla iz kuće, svekar je umalo dobio nervni slom. Krenuo je da urla na mene.

Ne ideš ti nigdje! Ima da budeš ovdje i da radiš ono šta ti ja kažem! Jesi li gladna? Nisi! Jesi li žedna? Nisi! Prema tome, radićeš sve kao i do sad i nemoj da sam ti glas više čuo”, ispričala je Marina vidno iznervirana.
Otišla je uplakana u sobu, satima nije mogla da se smiri. Najteže joj je palo to što je tadašnji suprug uopšte nije podržao, kako kaže, riječ nije progovorio! Dvije godine kasnije, Marina je podnijela zahtjev za razvod braka.

“Jednostavno nisam više mogla da istrpim sve! Bila sam im kao sluškinja. Njegova majka je obavljala sve poslove oko stoke, a jedva je stajala na nogama.

Niko je nije poštovao, baš kao ni mene. Savjetovala me je da šutim jer sam žena i moja riječ po nekom pravilu nije smjela da se čuje. To me je ljutilo još više.

Pobjegla sam, jednostavno nisam više mogla da podnesem da se neko tako ponaša prema meni”, dodala je Marina. Kada je roditeljima saopštila da želi da se razvede, nije naišla na njihovo razumijevanje.

“Porodica mog bivšeg muža je imućna, ali džabe im sve pare ovog svijeta kada ne znaju da uživaju u njima. Morala sam da molim supruga za svaki dinar, a on mi je to redovno “nabijao na nos”.

Moji roditelji su bili protiv toga da se razvedem, ali bila sam odlučna! Pa ne žive oni sa njima nego ja! Znam najbolje kako mi je bilo sve vrijeme”, istakla je Marina.

Vratila u Beograd i već nekoliko godina živi i radi u svom rodnom gradu.

“Ne bih mijenjala ovu slobodu ni za šta na svijetu. Sama sam svoj čovjek. Radim, imam svoju platu, živim skromno, ali sretno. Tek sada shvatam u kakvom sam kavezu bila. Selo mi je ostalo u lošem sjećanju!

Kada neko spomene seosku idilu ja se samo se nasmijem. Nisu ljudi iz grada svjesni kako narod tamo živi.

Svaka čast onome ko može, ali ja zaista nisam spremna na to da me neko svakodnevno ponižava”, zaključila je Marina.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here